Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

Vijesti

image

 

Nedjeljom: 7:30, 9:00, 10:30 i 18:30

Ponedjeljak - Petak: 18:30

Subota 7:00

 

Poveznice

Nadbiskupija

 

 

KBF

 

 

 

KMNL

 

 

 

Srca Isusova

 

 

IKA

 

 

 

GK

 

 

 

 

Vinkovci kroz povijest

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Domovinski rat

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Povijest župe

Cibalska biskupija

U rimsko vrijeme se grad (Vinkovci) zvao Cibalia, i tu je bilo sjedište biskupa a nalazio se na današnjoj lokaciji Vinkovaca ili barem u blizini. O gradu Cibaliji govori naširoko Stjepan Salagi (De statu Eccl.Pannon., III) te kod biskupije u Panoniji kaže: "Dakle gdje ćemo smjestiti Cibaliju? Tamo zacijelo gdje se proteže područje od Vinkovaca do Ivankova… Vinkovci su udaljeni od Mirovice ili Sirmija jedan dan ljetnog putovanja, od Osijeka ili Murse oko 6 sati hoda…" Za sada je nemoguće povući neku granicu između Cibala s jedne i Sirmijuma i Murse s druge strane. Nešto se sigurnije može govoriti o krajevima prema zapadu i jugu. Vjerojatno je Ecclesia Cibalitarum dopirala prema zapadu sve do granice nekadašnje Gornje Panonije, odnosno Savije, prema sisačkoj biskupiji, a to je sve do suvremene Brazde između sela Imrevaca i Pake. Prema jugu se proširila do same dalmatinske provincije prema salonitanskoj biskupiji negdje u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni. Biskupije se već u to vrijeme prilagođavaju civilnim granicama. Taj je običaj potvrdio prvi opći crkveni sabor u Niceji 325.godine. Certissa (Đakovo) je zasigurno u to doba pripadala cibalskoj Crkvi ili biskupiji. Lazije piše o cibalskoj biskupiji u 3. stoljeću za vrijeme cara Decija vezano uz mučeništva Donata cibalskog biskupa. No odakle to govori Lazije po svom običaju ne navodi. Samuel Timon spominje neki dekret pape Kornelija izdan 254.godine kome je naslovljen neki cibalski biskup bez imena. Tako je po njihovom mišljenju postojala cibalska biskupija već oko sredine 3.stoljeća. Dakle, može se reći da se kršćanstvo u Cibalama javilo relativno rano, vjerojatno tijekom 2.stoljeća, jer su u 3.stoljeću Cibalae bile biskupija

Počeci kršćanstva u Cibaliji

Kršćanstvo je samo po sebi prodorno. Radi toga se ono širilo i onda kad su mu se protivili rimski carevi i kada su ga krvavo progonili. Kršćani su zato živjeli tiho, nečujno i potajno su vršili svoje obrede. Neprimjetno su predobivali nove pristaše za Krista. Upotrebljavali su i radi toga simbole tj.slike iz običnog života kojima su zaodjeli svoje najveće vjerske istine i svoje najdublje tajne. Vjerojatno je u takvim prilikama nastao posebni rimski kameni sarkofag u Cibalama. On je bez natpisa, ali je na njemu prikazana riba a njezin grčki naziv  I X Th Y S označuje kratice jedne od najvećih tajna i istina kršćanske vjere. Radi toga je u starokršćanskoj ikonografiji slika ribe simbol Krista, našeg Spasitelja. U danima manjeg progona i u mirnijim prilikama kršćanstvo se još više širilo. Crkva se uz to mogla bolje učvrstiti i organizirati. Međutim postojala je i opasnost da se kršćanstvu pridruže i manje odvažni odnosno kolebljiviji ljudi. Takva se prilika doista pružila poslije cara Septimija Severa (193.-211.) kada su poslije njegovog progona nastupili povoljniji dani za kršćanstvo. U takvim prilikama prije polovice 3.stoljeća susrećemo kršćansku zajednicu i u Cibalama. Ona je organizirana i po mjestu svojeg sjedišta nosi ime: Ecclesia Cibalitarum tj.Crkva pripadnika grada Cibala. Tko je bio na čelu tadašnje cibalitanske crkve, nije poznato. Svakako je morao biti neki valjani, čestiti i za vjeru oduševljeni biskup.

GORNJI PROGONI

Rimsko Carstvo htio je spasiti car Decije (249.-251.). Htio je obnoviti državnu mnogobožačku vjeru. Zbog toga je izdao naredbu krajem 249. ili početkom 250.godine da svi slobodni građani moraju priznati državne bogove i njima žrtvovati. Kršćani su se našli u veoma teškom položaju. Da izbjegnu smrti mnogi su prividno žrtvovali poganskim bogovima, neki su isposlovali službene potvrde o žrtvovanju, a da to ustvari nisu učinili. Dosta ih je ubijeno radi svoje kršćanske vjere. Neznatan ih se dio vratio poganstvu. Progon je ustrajnih i pravih kršćana bio krvav. I slijedeći je car Gal (251.-253.) tražio žrtvovanje poganskim bogovima a još gori od njega bio je car Valerijan (253.-260.). On je prvim ediktom 257.godine odredio biskupima, prezbiterima i đakonima da priznaju rimsku državnu vjeru pod kaznom izgona. Pod prijetnjom smrti je zabranio crkvene sastanke i sakupljanje na grobljima. Tako je od 249.godine odnosno 250.-260.godine bio neprekidni progon kršćana i to vrlo žestok. Kršćani su ga, pa i u Cibalama vrlo dobro zapamtili i zapisali su ga u svojoj povijesti kao "gornji progon".

BISKUP EUZEBIJE

Vjerojatno je u vrijeme krvavog gornjeg progona (249.-260.), ako ne i prije djelovao u Cibalama biskup Euzebije. Njegovo je ime grčkog porijekla. Potječe vjerojatno od neke doseljene grčke porodice koja je živjela u gradu Cibalama i bavila se nekim zanatom ili trgovinom. Euzebije se posvetio crkvenoj službi. Postao je i biskup kolonije Cibalae. O njegovom biskupskom radu ne znamo ništa pobliže. Ovoga sveca ne poznaje ni Rimski Martirologij, a niti naš proprij. Za njega znamo samo po Jeronimovu Martirologiju i mučeničkim aktima sv.Poliona no ta su svjedočanstva takve vrijednosti da o Euzebijevoj historičnosti i pripadnosti sirmijskoj metropoliji ne može biti sumnje. Cibalski je biskup Euzebije uhvaćen od progonitelja kršćanske vjere u samim Cibalama dana 28.travnja. Istoga je dana priveden sudu i saslušan. Proglašen je krivim što je kršćanin i biskup Kristovih obožavatelja u Cibalama. Osuđen je na smrt radi Kristovog imena. Euzebije je podnio mučeničku smrt 28.travnja. Isti je dan lišen slobode i isti je dan pogubljen i to u Cibalama. Ostalo nam je nepoznato kakvom je mučeničkom smrću završio svoj život na ovome svijetu. Ne znamo da li mu je odrubljena glava ili je spaljen ili je bačen u  rijeku. Nažalost, nije označena ni točna godina njegovog mučeništva. Vjerojatno se to dogodilo 258.godine kada su biskupi morali pod prijetnjom smrtne kazne priznati državne bogove rimskog carstva. Da su kršćani slavili godišnjicu smrti svog svetog biskupa Euzebija vidi se po tome, što u Polionovim aktima, koja su bila načinjena za liturgijsku uporabu čitamo:"Mi s veseljem svetkujemo spomen ove dvojice (Euzebija i Poliona) junaka i molimo Svemogućega, da nas učine dionicima njihovih zasluga". Današnji ga naš proprij niti ne komemorira.

ORGANIZACIJA CIBALSKE BISKUPIJE

Čini se da u to doba "gornjeg progona" od 249.-260. nije slavno poginuo samo cibalski biskup Euzebije nego i neki drugi kršćani iz grada odnosno kolonije Cibala. Nakon progona nastalo je primirje što je cibalska crkva iskoristila da se što bolje učvrsti i koliko je moguće proširi.
Nakon Euzebija, postavljen je zacijelo drugi biskup. On vodi svu brigu o vjerskom životu kršćanske općine u Cibalama. Biskupi su, koji se redaju jedan za drugim, uzornog života i ispravne kršćanske nauke. Biskupima pomažu prezbiteri odnosno svećenici. Već samo postojanje prezbitera dokazuje da su revni biskupi imali mnogo posla i da nisu mogli stići na sve svoje dužnosti. Vjerojatno svećenici nisu bili toliko potrebni  biskupu u samome gradu jer je u samim Cibalama kršćanska zajednica bila brojčano dosta malena u poganskoj većini. Radi toga je vrlo vjerojatno da su cibalskom biskupu svećenici bili potrebni za okolna mjesta i za veći broj sela. Zanimljivo je da se đakoni u cibalskoj crkvi ne spominju. Od nižih crkvenih redova poznati su samo lektori. Tako se u Cibalama može slobodno pretpostaviti i više i niže redove. U višem stupnju su: biskupi, svećenici, đakoni i subđakoni. Niže stupnjeve sačinjavaju: egzorcisti, lektori, akoliti i vratari. Dok se o jednima govori sa sigurnošću, a to su: biskupi, svećenici i lektori, druge se samo opravdano pretpostavlja. Ta jaka Crkva s biskupom i svećenicima uzornog života i ispravne kršćanske nauke imala je školu čitača (lektorska škola), uzorne djevice i crkvene oce. Crkva je vršila veliki utjecaj na etiku i moral u gradu, na odricanje, ukinuće ropstva, na odnos prema vlasti. Bez svake sumnje i cibalska Crkva sastajala se na euharistijsko slavlje. Na njemu su lektori čitali okupljenim vjernicima ulomke Svetog pisma i Starog i Novog zavjeta. Na sastancima se upotrebljavao domaći latinski jezik. Vjerojatno je cibalska Crkva imala posebno mjesto ili zgradu za liturgijsko bogoštovlje. Pri arheološkom iskapanju, ispod 2m dubokih temelja Meraje otkopani su paralelni zidovi od rimske opeke usmjereni na jug. Bila je to vrlo vjerojatno rimska ranokršćanska crkva, tada izvan zidina Cibalae. Prvu crkvu gradila je čvrsta kršćanska zajednica.

DONJI PROGONI

Sve je išlo dobro dok su carevi puštali kršćane na miru. No, za vrijeme cara Dioklecijana (284.-305.) sve se preokrenulo. Htio je uzljuljano, ogromno rimsko carstvo obnoviti i ojačati. Odlučio je da povrati državnoj vjeri punu čast i da kršćanstvo jedanput zauvijek iskorijeni iz čitavog carstva. Prvi je edikt protiv kršćana izdan 23.veljače 303.godine. U njemu je određeno da se sve kršćanske knjige moraju spaliti, a crkve srušiti. Vjerojatno je ta odredba pogodila i cibalsku crkvu. Ako je postojala bogoštovna zgrada, a po svemu se čini da jest, onda je ona srušena. Knjige su spaljene. Čak se nije sačuvao ni opširniji izvještaj o mučeništvu sv.Euzebija. Tko zna koliko je toga propalo. Uskoro je u travnju iste 303.godine izašla druga carska odredba da se pozatvaraju crkveni poglavari kao što su biskupi i ostali klerici. Odmah je iza toga izašao treći edikt s kojim se određuje da utamničenici moraju priznati državna božanstva žrtvovanjem. Ako prinesu kâd bogovima i božanskom caru, bit će pušteni na slobodu. Ne poslušaju li, mučit će ih i pogubiti.

O cibalskom biskupu iz tog vremena nije nam sačuvana nijedna najmanja vijest. Da li je poznati Pulio (Polion) bio zahvaćen drugim ili trećim ediktom nije poznato. Vjerojatno jest, ali nije pogubljen. Nisu naime svi potučeni koji nisu htjeli žrtvovati. Mnogi su nakon mučenja pušteni svojim kućama. To su takozvani confessores. Vjerojatno je među njima bio i Pulio. Četvrtim ediktom proglašen je sveopći progon kršćana i to u ožujku 304.godine. Carevi su strogo naredili da svi građani moraju prinijeti žrtvu državnim božanstvima. Tko to ne bi učinio bio bi pogubljen.

SV. POLION

U takvim nutarnjim i vanjskim prilikama cibalitanske Crkve pojavio se energični i poletni Pulio. Čini se da je bio porijeklom iz samih Cibala. Samo njegovo ime odaje činjenicu da je domorodac. Pulio nije ni latinsko, a još manje grčko ime i radi toga je najvjerojatnije da je to domaće ili ilirsko ili keltsko ime. Njegovo je pravo ime Pulio, a ne Polio. Trinaest se puta kaže u njegovim spisima Pulio. Ni jedan jedini puta nije zapisano Polio ili Polion. Kao kršćanin u svojim je mlađim danima vjerno vršio službu čitača ili lektora kod crkvenih sastanaka. Tijekom vremena postao je obrazovan i školovan čovjek. Postao je primicerius lectorum ili drugim riječima učitelj i odgojitelj pripravnika za crkvene službe, a u prvom redu lektora.

Kad je za vrijeme cara Dioklecijana i Maksimijana buknulo krvavo progonstvo protiv kršćana, Probo, sirmijski prefekt, upravitelj velike rimske pokrajine, počeo je odmah provoditi u djelo carske ukaze. Kada je stigao u Cibalae 27.travnja, isti dan pohvatani su kršćani koji nisu htjeli žrtvovati. Među njima je bio i Pulio. Namjesnik ga je optužio da je i on jedan od onih što djevojkama tjeraju strah u kosti pred brakom i što ih nagovaraju na neku po njima ispraznu čistoću i djevičanstvo. Polion je odlučno odbio žrtvovati rimskim bogovima pa ga je Probo osudio na smrt i to da živ bude spaljen. Kazna je odmah bila izvršena na mjestu jednu milju udaljenom od grada. Prvak lektora se preselio u vječnu slavu kao pravi pobjednik 27.travnja. To je onaj isti dan, kada je prije mnogo godina za vrijeme "gornjeg progona" (249.-260.) pretrpio mučeništvo cibalski biskup Euzebije. Nebeski rođendan i mučenika Poliona i mučenika Euzebija pada u jedan te isti dan, ali ne i iste godine. U Jeronimskom martirologiju sv.Polion se spominje 29.svibnja, kad se slavi i u Vinkovcima.

SLOBODA KRŠĆANSTVA I PROPAST CIBALA

Progoni protiv kršćana po Rimskom Carstvu trajali su i dalje sve do 311.godine a car Konstantin Veliki proglasio je milanskim reskriptom 313.godine potpunu slobodu kršćanskoj vjeri i ravnopravnost s ostalim religijama. Čak i sam car Konstantin Veliki bio je sklon kršćanima i u svemu ih je pomagao. U samim Cibalama rodili su se Valentinijan (321.g.) i brat mu Valent (oko 338.g.). Oba rimski carevi, oba rodom iz Cibala, jedan katolik a drugi arijanac, Valentinijan i Valent znak su opredijeljenja cibalske Crkve: Valentinijanom katolikom cibalska se Crkva ponosi, Valentom krivovjercem ne. To znači da cibalsku crkvenu zajednicu vjerojatno nije zahvatio val krivovjerja u 4.stoljeću. Jedna Crkva ne može opstojati bez biskupa. Drugim riječima biskup je u to vrijeme živio i djelovao u Cibalama iako mu mi ne znamo imena. Svakako se nazrijeva dosta bujan kršćanski život u Cibalama. Vjerojatno su imali i svoju novosagrađenu baziliku, krstionicu, konstignatorij i sve potrebne zgrade za javno očitovanje svoje vjere i za euharistijske sastanke.

Kroz 3 slijedeća stoljeća u Cibalama nije bilo mira. Narodi su u svojoj seobi provaljivali u Cibalae, rušili sve, razbijali i pljačkali. Uništena je nekoć slavna cibalitanska Crkva. Svi su njezini grobovi porazbijani i opljačkani. Građevine su porušene. Stanovništvo se razbježalo, a što je ostalo, to je uglavnom potučeno. Ipak u 4.stoljeću Cibalae a u njima i Crkva žive, dok bizantski car Justinijan iz Carigrada poklanja benediktincima posjed na Vuki kod Cibala. Tek kad su se smirila komešanja Gota, Huna, Gepida, Avara, Slavena, Bugara i kad su se Hrvati konačno nastanili u Slavoniji, redovnici sv.Benedikta ulaze u posjed kraj Cibala. Godine 883. sv.Metod je nadbiskup Sirmija. Možda i cibalska Crkva dalje živi, osobito kad su otkriveni znakovi života iz 9.stoljeća uz crkvu.

Srednji vijek

Za prvo razdoblje srednjeg vijeka nisu sačuvani povijesni izvori iz kojih bismo mogli doznati prošlost hrvatskih mjesta u istočnoj Slavoniji. Tako ništa ne znamo niti o životu onih Hrvata koji su stanovali u Vinkovcima. Od kraja 6. do početka 13.stoljeća Srijem ostaje u tami, tek tu i tamo zasvijetli pokoja iskrica. Poznato je da je papa Hadrijan II. (867.-872.) godine 870. imenovao sv.Metoda nadbiskupom na Stolici sv.Andronika, tj. starog Sirmija. No nije poznato u kakvom je tada stanju Sirmij i je li sv.Metod uopće boravio u njemu. Srijem i sjeveroistočna Slavonija bili su podijeljeni među dvije mađarske biskupije, sjeveroistočni Srijem je u sastavu Kaločke nadbiskupije, a zapadni Srijem te sjeveroistočna i srednja Slavonija nalaze se u sastavu Pečuške biskupije.

UTJECAJ BENEDIKTINACA NA VJERSKI ŽIVOT

Na kraju današnje Gundulićeve ulice, također na mjestu zvanom Meraja, otkopani su temelji crkvice ranoromaničkog stila. Uzevši u obzir Justinijanovu darovnicu graditelji te crkvice mogli bi biti benediktinci. Oni su nakon smirivanja prilika preuzeli i dovršili pokrštavanje Hrvata u ovom kraju. Dimenzije crkve daju naslutiti da je naselje bilo prilično razvijeno. U spisima se čita da je zaštitnik crkve sv.Ilija, a po njemu dobiva ime i naselje: Sentilija. Mađarski su velikaši bili posjednici okolnih posjeda. Redovnici sv.Benedikta vršili su kako drugdje, tako i ovdje vrlo važnu ulogu u kulturnom, ekonomskom, društvenom i vjerskom pogledu. Poučavali su ljude u poljoprivredi, voćarstvu, vinogradarstvu. Uz samostan održavali su se sajmovi, suđenja, škole. Samostani su izmiritelji zavađenih. Benediktinci su sačuvali narodno pismo i jedini od svih Slavena zapadnog obreda, a po njima i Hrvati, do danas sačuvali u liturgiji Ćirilo-Metodovu baštinu. Bili su graditelji lijepo oblikovanih crkvica, ukrašavali su ih reljefima, tropletnom ornamentikom, ispunjavali ih liturgijskom koralnom glazbom te rukom pisali knjige i oslikavali ih minijaturama. Godine 1242. najezda Tatara ponovno je prodrmala i ovo mjesto u Hrvatskoj, narod se razbježao. Tatari su razrušili crkvu sv.Ilije ali ne i Crkvu.

PRVI ZABILJEŽENI POSJETI ŽUPI SV. ILIJE

Uskoro se naselje sv.Ilije počelo naglo razvijati i već ubrzo nakon 1300.godine toliko ojačalo da su isti benediktinci iz samostana sv.Duha do Nuštra, sagradili na istom mjestu novu, uglednu građevinu (sadašnju crkvu na Meraji).

Prve sigurne vijesti o životu onih Hrvata koji su stanovali u Vinkovcima potječu iz godine 1333., 1334. i 1335. Ovih je naime godina u Vinkovce šest puta dolazio papin legat (izaslanik), koji je u tome kraju sabirao prinose vjernika za papu. Zabilježeno je da je 1334. posjetio župu sv.Ilije i utvrdio živu aktivnost Crkve. U svojim iskazima o sabranom novcu spominje papin legat da je u Vinkovcima bio župnik Jakob. (U 5.iskazu daju mu ime Mihalj).

Ako se usporede svote sabranog novca u Vinkovcima sa svotama što ih je papin legat sabrao u drugim obližnjim župama, onda se vidi da je Vinkovce natkrilila samo župa u podgradu Vukovara. Po tome se može zaključiti da je Sv.Ilija bio gospodarski jako naselje. Održavali su se nedjeljni i godišnji sajmovi o Miholju, o Bartolovu, o Preobraženju, o Ilinju (crkvenom godu), što svakako govori u prilog činjenici da su u Sv.Iliji u dotursko vrijeme bili razvijeni obrt i trgovina.

ŽUPA ZA VRIJEME TURAKA

Godine 1526. počinju naleti turske vojske i traju sve do 1698. Najkasnije godine 1536. dođoše pod tursku vlast i Vinkovci. Ljudi se razbježaše po gustim šumama i močvarama. No u doba zatišja život se i dalje nastavlja. Naselje siromaši sve više, kako brojem pučanstva, tako i kulturom i imanjem. Po prvom prodoru Turaka benediktinci napuštaju svoj samostan na Vuki. I tako je ovaj teren ostao bez redovnika i svećenika. Poznato je samo da su se franjevci u samostanu Prečka (Rokovačka zidina) održali nešto dulje. Velik broj starosjedilaca prelazi na islam. A da razbiju snagu katoličke Crkve Turci su pomagali i širenje protestantizma, kod nas u Slavoniji napose kalvinizma. Tako poslije godine 1550. pođe kalvinskim propovjednicima za rukom da znatan broj Vinkovčana odvrate od katoličke vjere. Preostali katolici nisu mogli uzdržavati posebnoga župnika, zato su Vinkovci pripojeni katoličkoj župi u Ivankovu. Vinkovci su uopće znatno spali s nekadašnje veličine. Najbolje se to razabire iz izvještaja Bartola Kašića od godine 1612. Kašić naime spominje da su Vinkovci nekada bili znatno trgovačko mjesto s jakim sajmovima, a sada su propali i raspršeni u nekoliko malenih sela. Iz Kašićeva izvještaja doznaje se i to, da je borbu protiv kalvina u Vinkovcima početkom 17.stoljeća vodio don Šimun Matković, župnik iz Bapske. Matković je u toj borbi posvema uspio, te su kalvinski propovjednici morali napustiti Vinkovce i okolišna sela. Sve je nastojanje u održanju golog života. Kako Turci osnivaju u Ivankovu središte novog kotara, tamo ipak ostaje oko 70-tak kršćanskih kuća sa župom. A crkva sv.Ilije postaje njoj filijalom. Turci su rušili samostane koristeći građu, no crkve su sami upotrebljavali ili ih prepuštali puku. Tako se crkva sv.Ilije u Vinkovcima održala, doduše izgorjela, bez krova, sva obrasla šikarom. Otuda naziv Meraja-plandište za stoku. Pred kraj turskog gospodstva za vjerske potrebe nekadašnje župe sv.Ilije brinuli su se franjevci iz samostana u Šarengradu. U 17.stoljeću Sv.Ilija sastojao se od tri naselja gdje su doselili i stanovnici susjednih sela: Ervenica i Krnjašci, a glavno naselje Sv.Ilije uz srušene Cibalae, oko Meraje imalo je nekoliko malih ulica: Lapovci, Vinkova ulica. Po ovoj ulici prvi puta je 1613.godine registrirano novo ime naselja Vincaco-Vinkovci.

ŽUPA NAKON OSLOBOĐENJA OD TURAKA

Godine 1691. kad je turska vojska bila potučena kod Slankamena nastala je veća sigurnost za Vinkovce. Sada su se u to mjesto počeli vraćati neki prijašnji žitelji koji su prošlih ratnih godina morali potražiti spas u susjednim šumama. Vinkovci su stvarno iz tog rata izašli povećani, jer se u njima nastanila također većina žitelja iz propalih sela u vinkovačkoj okolici. Kako su ovi žitelji zadržali svoje prijašnje posjede, koje su i nadalje obrađivali, znatno se proširio teritorij Vinkovaca. U Vinkovce se doselilo i oko 20 obitelji iz Hrvatske, Bačke i Bosne.

Početkom 18.stoljeća nakon odlaska Turaka, kako je sada u Vinkovcima bilo dosta žitelja obnovila se stara rimokatolička župa sv.Ilije. Crkvu su pokrili strmim krovom od šindre, uredili kor i svetište. Glavni oltar je bio posvećen zaštitniku sv.Iliji, jedan pokrajnji Žalosnoj Gospi, a drugi sv.Vinku. To se razabire iz popisa franjevačkih župa u Slavoniji od 1708.godine. Iz tog se popisa doznaje, da je 1708.godine obnovljenom vinkovačkom župom upravljao o.Petar Sarajevac, koji je pripadao obitelji franjevačkog samostana u Šarengradu. Tada je vinkovačka župa imala dvije filijalke, koje su činila sela Rokovci i Cerić. Počevši od godine 1718. postoje za vinkovačku župu "matice" tj. crkvene knjige u kojima se bilježe imena krštenih, vjenčanih i umrlih. Tada su naime vinkovačkom župom počeli upravljati franjevci Bosanske, a potom Kapistranske provincije sve do 1757.godine, kada su župu preuzeli svjetovni župnici pečuške biskupije. Tako je prvi župnik bio p.Augustin Benković franjevac iločkoga samostana a prvi dijecezanski župnik bio je Stjepan Preys.

SJEDINJENJE BISKUPIJA BOSANSKO-ĐAKOVAČKE I SRIJEMSKE

Odmah poslije oslobođenja od Turaka obnavlja se Srijemska biskupija. Mađarski biskupi Kaloče i Pečuha žele pripojenje Srijema njihovim biskupijama, no tome se protive Rim a i Beč. Rim je želio sačuvati ime i postojanje Srijemske biskupije, jer je to jedna od najslavnijih biskupija ranog kršćanstva a Beč se nastojao osloboditi uzdržavanja biskupije. Konačno je riješeno da se ona sjedini s Bosansko-đakovačkom biskupijom.

Bosanska biskupija u Đakovu tada je obuhvaćala samo Đakovštinu i imala je samo 8 župa: Đakovo, Gorjani, Vrpolje i Vrbica koje su nadživjele Turke te novoosnovane župe Semeljci, Trnava, Piškorevci i Punitovci. Dakle, biskupija bijaše vrlo mala, ali i duhovno i gospodarski u jako dobrom stanju, te je odlučeno da se s njom sjedini još manja i siromašna Srijemska biskupija. Taj je čin izvršio papa Klement XIV. 1773.godine i imenovao Mateja Franju Krticu (1773.-1805.) za prvog biskupa sjedinjenih biskupija. Biskupije su još uvijek bile zemljopisno odvojene, jer se između njih nalazio dio Pečuške biskupije i zato 1780.godine Sveta Stolica uključuje u novosjedinjene biskupije sjeveroistočnoslavonske i zapadnosrijemske župe Pečuške biskupije, i to: Tovarnik, Kukujevce, Jankovce, Lovas, Nuštar, Šarengrad, Sotin, Tordince, Vukovar, Erdut (priključen Dalju), Tenju (priključena Osijeku), Retfalu (priključena Osijeku), Vinkovce, Ivankovo, Cernu, Županju, Otok, Nijemce, Drenovce, Račinovce i Morović. Istim dekretom uključeno je i 10 slavonskobrodskih župa Zagrebačke biskupije: Šamac (sjedište župe premješteno u Babinu Gredu), Kopanica, Svilaj, Garčin, Brod, Dubovik, (sjedište župe premješteno u Potcrkavlje), Vrhovina (sjedište župe premješteno u Trnjane), Podvinje, Sibinj i Odvorci. Tako je sada sav prostor između Save, Dunava i Drave od Broda i Osijeka do Zemuna, dakle cijela sjeveroistočna Hrvatska, bio crkveno ujedinjen, pravno u dvije, ali praktično u jednu biskupiju sa sjedištem u Đakovu. Nova je biskupija ipak ostala u sastavu metropolije Kaločke, kao što je to tada bila i Zagrebačka biskupija.

Tako je vinkovačka župa poput drugih župa u zapadnom Srijemu otrgnuta 1780.godine od biskupije u Pečuhu te pridana Bosansko-srijemskoj biskupiji u Đakovu.

 

Vinkovci 20.st.

Na početku 20.stoljeća prigodom popisa stanovništva 1910.godine u Vinkovcima je stanovalo 9220 žitelja a od toga rimokatoličke vjere 7151, pravoslavne 823, židovske 607, luteranske 437, kalvinske 139, grkokatoličke 55, a druge vjere 8 žitelja. U kolovozu te iste godine umro je vinkovački župnik Jakov Stojanović, koji se rodio u Osijeku. On je zavolio hrvatsku književnost, pa je ostavio više legata za kulturne svrhe. Stojanovićevim nastojanjem sagrađena je u Vinkovcima kapela sv.Ane, a troškom od 2000 forinti obnovljeni su kipovi sv.Roka i Presvetog Trojstva.1914.godine osnovana je evangelička župa u Vinkovcima kojom je upravljao pastor Rudolf Sablić. 1921.godine u Vinkovcima je bilo 10 160 stanovnika a od toga 7653 rimokatolika, 1113 pravoslavnih, 748 Židova, 592 evangelika, 29 grkokatolika, 21 musliman i 4 inovjerca. Vinkovački Židovi su 1880.godine podigli svoj prvi hram a zatim su ga porušili i 1923.godine sagradili novi veoma lijepi hram.

ŽUPA OD 1925 - 1927. GODINE

1925. navodi se imenovanje Pavla Matijevića kapelana u Brodu župničkim zamjenikom uz dr.Matu Novosela koji je imao neprilika sa župljanima, te imenovanje prof.Ivana Kvintusa za duhovnika u Marijinom domu.


1926. odobren je osnutak "Cecilijinog društva" za gajenje crkvene pjesme a održan je i crkveni koncert u veljači. Prisustvovalo je i Hrvatsko pjevačko društvo "Reljković". Blagoslovljena je zastava vinkovačkih ratara a vlč.Pavao Matijević je imenovan upraviteljem župe vinkovačke.


1927. odobreno je da se prigodom 150.godišnjice župne crkve sv.Ivana Nepomuka u Vinkovcima održi Katolički dan od 14.-16.svibnja 1927. Prihvaćena je i pjesma Ive Vučevca koja je pročitana 16.svibnja prigodom župnog jubileja crkve.

Uz sve ovo spominju se dakako i popravci crkve kroz sve ove godine, ali će oni biti spomenuti u posebnom 3.poglavlju o gradnji i popravcima župne crkve. Među župnim spisima nalazi se i veći broj molbi župnika iz Županje, Babine Grede, Lovasa, Bošnjaka, Štitara, Vrpolja, Mitrovice, Lipovca, Drenovaca i Gradišta za prisustvovanje Katoličkom danu u Vinkovcima od 14.-16. svibnja 1927.godine.

POVIJEST ŽUPE OD 1943 - 1976

Josip Pavlović župnik i dekan vinkovački uredno je vodio i bilježio:"Župnu kroniku", "Župnu sociologiju" i "Župnu statistiku", za vrijeme svog mandata od 1943.-1977.godine. Jedino od toga vremena ima sačuvanih podataka o župi. Od svega toga izdvajamo samo one pojedinosti koje bi mogle najbolje dočarati aktivnosti vinkovačke župe.

1943.Crkveni koncert - Crkveno pjevačko društvo sv. Cecilije u Vinkovcima održalo je uspješni crkveni koncert u župnoj crkvi u nedjelju 18.srpnja. Zbor je uvježbao organista Ivan Zalar.
         Misijska nedjelja 24.listopada - od 17. do 24.listopada tjedan pokore i molitve za misije. Milodari za misije skupljaju se i na ulicama. Pred crkvom je postavljen šator i prodavale su se sličice i drugi propagandni materijal. Revne križarice prodavale su misijske cvjetiće.
         Božić - Pred Božić, na sv.Tomu, 21.prosinca dijele se Božićni darovi u novcu i naravi siromašnim župljanima, napose nemoćnim starcima i staricama. Božićni blagdani proslavljeni su svečano i u radosnom božićnom raspoloženju. Sve je bogato iluminirano. U parku pred crkvom ogromni borovi osvijetljeni električnim žaruljama. Još nema opasnosti iz zraka, niti zamračenja.

1944.Cvjetnica 2.travnja - Za vrijeme pjevanja Muke zasvirala je sirena za  uzbunu. U crkvi nastala panika. Svi bježe van. Za kratko vrijeme crkva se skoro ispraznila. Ostao svećenik kod oltara i pjevači na koru. Pjevanje muke se nastavilo, a zatim sv.misa. Ratne se grozote približavaju Vinkovcima, ali bombe još nisu pale.

1945.Vjerski život - u župi se odvija uglavnom normalno. Nedjeljama i blagdanima služe se sv.mise još i dalje rano, kao i za vrijeme rata. U nedjelju 8.srpnja uvodi se ponovno stari red službe Božje. Velika sv.misa služi se opet u 10 sati. Procesije na Markovo, Prosne dane, Tijelovo i Antunovo drže se bez smetnja. Na Tijelovskoj procesiji sudjeluje i vojska. Uoči Velike Gospe polazi velika procesija pobožnih hodočasnika u Ilaču. Procesiju vodi župnik. Sve pobožnosti i nedjeljnje sv.mise vrlo dobro su posjećene.

1953. Naredba - Narodna vlast izdala je naredbu da prigodom blagoslova kuća ne smiju ni svećenik, ni zvonar, ni đaci primiti nikakav dar. Ako netko želi svećeniku dati neki dar, može ga dati samo u župnom uredu. I tako su nakon blagoslova kuća neki vjernici dolazili u župni ured i položili svoj dar za svećenika i zvonara.

1957.Blagdan sv.Obitelji - bio je svečano proslavljen 13.siječnja kao i prošle godine. Na trodnevnici prije blagdana i na sam blagdan kod velike mise prije podne propovijedao je o.Pero Jus, franjevački konventualac, a naveče je krasnu propovijed o odgoju održao kanonik iz Đakova preč.g.Rudolf Sverer. Crkva je naveče bila u cijelosti puna.

(iz Diplomskog rada dipl. teol. Ivane Tokić: Vinkovačka župa i druge crkve)

Domovinski rat

Nakon tragedije u Borovu selu, gdje je od strane zločinačkih paravojnih četničkih postrojbi i takozvane JNA bilo ubijeno 12. Hrvatskih redarstvenika pripadnika specijalne policije iz Vinkovaca, sjene rata nadvile su se nad cijelom Hrvatskom, a posebno nad Istočnom Slavonijom, Vukovarom, Vinkovcima i Osijekom. Svakodnevno takozvana JNA, provocirala je mirne Vinkovčane koji su bili još u šoku od Borova sela. Svakodnevno su izlazili iz vojarne „BOSUT“ prolazili ulicama Vinkovaca u vozilima, pokazivali tri prsta, a već su grupe četnika došle i smjestile se po kućama u Mirkovcima. Rat je bio na pragu, a Hrvatska se spremala na obranu pred nezapamćenim agresorom.
Dana, 22. srpnja 1991. velika tragedija dogodila se u Mirkovcima, ponovno je ubijeno 12. Hrvatskih specijalaca od strane istih okrutnih agresora, četnika i takozvane JNA. Bio je to stvarni početak rata i agresije na Istočnu Slavoniju i cijelu našu domovinu.
Istog dana počinje minobacački napad na Vinkovce iz smjera Mirkovaca i vojarne „BOSUT“. Počinje evakuacija djece i žena, rat je na pomolu. Iz dana u dan pada stotine granata na Vinkovce na sve objekte. Posebna tragedija dogodila se 24. rujna 1991. kada su zločinački zrakoplovi JNA uz podršku četnika iz Mirkovaca i JNA iz vojarne doslovno razorili zapaljivim bombama centar Vinkovaca. Taj dan će ostati zapisan u povijesti Župe Vinkovci 1. jer su zrakoplovi potpuno spalili i uništili stoljetni Župni ured u centru grada. Sve je izgorjelo. U trenutku raketiranja u Župnom uredu je bio sam župnik i dekan Tadija Pranjić, koji je uspio izići samo sa onim što je imao na sebi. Izgorjelo je sve u stravičnom plamenu, cijeli inventar, dok je teška artiljerija tukla Veliku crkvu sa svih strana, dok je Župni ured nestajao u vrtlogu plamena i agresorske mržnje. Nikada se tako što nije dogodilo u povijesti. Župnik i kapelan prenose sjedište Župnog ureda u Samostan Franjevaca Konventualaca u Vinkovcima, gdje ostaju godinu dana. Župnik vodi posebno brigu o Hrvatskoj vojsci i policiji, obilazi ih na crti bojišnice, dijeli svete Sakramente i svakodnevno prati na vječni počinak stotine ubijenih vojnika, redarstvenika i civila. Vinkovci su pusti i razoreni grad. Neprijatelj steže obruč oko grada a nakon okupacije Vukovara i pokušava ući u grad, ali hrabri Hrvatski branitelji noseći oko vrata krunice ne uzmiču ni pedlja. Napadi ne prestaju, iz dana u dan neprijatelj razara sve kulturne i civilne objekte, crkve, škole i bolnice.
Bolnica je u potpunosti razorena. Liječničko i medicinsko osoblje radi u podrumima, bez prestanka. Kroz Vinkovačku kirurgiju prošlo je oko 2500 ranjenika sa područja Vinkovaca i bivše općine Vinkovci, ubijeno je preko 600 branitelja i civila. Razaraju i groblje -  ništa im nije sveto. Župna crkva u centru grada koja je bila stalna meta agresora najvećim je djelom već razorena. Sve su slike i umjetničke vrijednosti odnesene u Biskupiju u Đakovo, ostali su samo goli zidovi, najtužnija slika u povijesti ove Župe. Nema ni vjernika ni djece. Škole ne rade. Vinkovčani su rasuti po cijeloj Domovini i inozemstvu.
Teško je i nemoguće izbrojiti broj ubojitih projektila koji su razarali grad. Procjenjuje se da ja na samu Bolnicu i njezinu okolinu palo oko 5000 projektila. Padaju i kazetne bombe zabranjene po svim međunarodnim konvencijama. Grad više puta posjećuje pokojni biskup Kos. Također često puta i tadašnji pomoćni biskup Marin, a sada naš Nadbiskup i  Metropolita. Posjećuje grad i doživljava veliki napad agresora. Dolaze u župu Vinkovci 1. apostolski nuncij Einaudi i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, izaslanik Njemačke biskupske konferencija Franz Kamphaus, kardinal Echerae, pet američkim nadbiskupa i biskupa zajedno s biskupom Marinom. Mnoge delegacije Nadbiskupa i biskupa iz zapadne Europe, veleposlanici mnogih zemalja.
Dolazi i najteži dan u povijesti Župne crkve, 20.11.1991.god. Cijelo poslijepodne agresorska vojska iz Mirkovaca i Jankovačke Dubrave razarala je Župnu crkvu  sv. Euzebija i Poliona koja je i spomenik kulture,  a u večernjim satima zapalila toranj i uništila zvona. Toranj nekoć prekrasne crkve srušio se pred očima  vatrogasaca i župnika Tadije koji je uz ostale preživjeli svjedok stravičnog događaja. Slika srušena tornja i zapaljenje Župne Crkve obišla je svijet. Agresor je udario na u dušu i srce Hrvatskog naroda. Vatrogasci su uspjeli spasiti krovište crkve uz velike žrtve i pomoć Hrvatske vojske, tako da plamen nije zahvatio cijelu crkvu. Borili su se cijelu noć, dok je agresor s stotinama granata još uvijek razarao crkvu kako bi vatrogasci odustali. Vatrogasci su svojim životima spasili crkvu. Vinkovčani po cijelom svijetu su plakali. Taj dan je agresor ušao u Vukovar, odveo ranjenike iz Vukovarske bolnice i mučki pogubio na poljoprivrednom dobru „OVČARA“, a tisuće odveo u logore. U vrijeme dok je crkve gorjela Hrvatska vojska i policija držala je čvrsto u svojim rukama crtu bojišnice da agresor ne bi ušao u grad.
Dok je gorjela Župna crkva u Vinkovcima čiji se plamen vidio na desetke kilometara čula se pjesma agresorske srbijanske vojske iz Mirkovaca, nezapamćena mržnja, ali mržnja nikada nije imala budućnost što će posvjedočiti događaji kasnijih godina, nakon vojno redarstvene akcije hrvatske vojske i policije „Oluja“ iza čega je Hrvatska uz mirnu reintegraciju došla do svojih granica. Tijekom noći župnik Tadija izvijestio je biskupa mons. Ćirila Kosa o svim događanjima i razaranju crkve.
U vrijeme oslobodilačke akcije „Oluja“ ponovno su gađani Župna crkva i krovište novoobnovljenog Župnog ureda. Tijekom granatiranja razbijeni su svi prozori i u gradu su ranjeni mnogi civili.
U razdoblju od 1994. – 1998. obnovljeni su u potpunosti Župna crkva i Župni ured zahvaljujući Hrvatskoj državi i mnogim sponzorima i donatorima. Na župnoj crkvi postavljena su i najveća zvona u našoj Nadbiskupiji na jednoj Župnoj crkvi. Najveće zvono teško 2,5 tona posvećeno je svim Hrvatskim braniteljima. Težina svih zvona je 5 tona.
Kada su prestale ratne operacije i ratna razaranja na našu ispaćenu ravnicu i našu Nadbiskupiju spustio se dugoželjeni mir a ostale duboke rane u duši za tolikim poginulim i nestalim braniteljima i civilima. Hrvatski čovjek vičan patnji kroz stoljeća ostao je bez ičega materijalnoga, agresor je sve opljačkao i spalio. U duši našega čovjeka ostala je najveća snaga koja nas je spasila i sačuvala a to je Katolička Crkva. Nakon svih tragedija, smrti, ubijanja i logora iznad naše ravnice s naših obnovljenih Župnih crkava i kapela zazvonila su zvona koja su opet posvjedočila da pobjeđuje ljubav i dobrota a mržnja nikada nije imala budućnost.

Vinkovci, na dan sv. Marije Magdalene, 22. srpnja 2010.            

Mons. Tadija Pranjić, župnik i dekan